Film istražuje i opisuje funkcioniranje sistema u kojemu su majstori zanata pogađali ili su znali - iako to nigdje nije bilo rečeno ili propisano - kako treba snimati predsjednika.
Oni koji su odrasli uz televiziju šezdesetih i sedamdesetih godina sjećaju se prizora predsjednika Tita. Pojavljivao bi se na početku vijesti, najčešće popraćen arhivskom fotografijom ili bez slike, a mi bismo gledali spikera koji čita. Tito je na filmu ili televiziji prikazan u brižljivo odabranim protokolarnim situacijama, pa je njegova pojava u filmu Parada srpskog filmaša Makavejeva djelovala šokantno: Tito naime nestrpljivo, možda i ljutito gleda na sat, čekajući automobil koji će ga povesti na prvomajsku paradu. Na Titovoj televizijskoj slici radile su stotine stručnih ljudi, najbolji u svome zanatu. Jedan stari fotograf pripovijedao je da mu se posrećilo snimiti Tita kako promatra stroj za brojanje novca. Ni za kakav novac nije tu sliku htio prodati nekim stranim novinama.
Snimanje predsjednika doživljavalo se kao priznanje profesionalne vještine. Bilo je pitanje časti poslati izravni signal iz neke nedođije ili što prije emitirati protokolarnu vijest, možda uloviti zgodnu spontanost; greške se nisu smjele dogoditi. Upravo se zato ovaj film neće baviti novinarima i urednicima, nego snimateljima, tonskim snimateljima, osvjetljivačima, vozačima, tehničarima, montažerkama...